Povijest Hrvatskog sokola

Od svoga osnutka 1905. godine pa do danas društvo je prošlo burno razdoblje u kojem su nestale četiri države, u kojem se sve mijenjalo ili nestajalo, a ostalo je samo ono što je neprolazno. Premda je Gundulić pjevao da vječna mijena jest gimnastičari su ostajali. Dočekivali su i ispraćali države jer samo Zdrav duh u zdravom tijelu stvara neprolazne vrijednosti koje nikakvo vrijeme ili još bolje, nikakvo nevrijeme, ne može uništiti.

Daleke 1905. godine studenti su prvi pokrenuli inicijativu da se u našem gradu osnuje vinkovačko Društvo za tjelovježbu „Hrvatski sokol“. Bilo je to najstarije športsko društvo u gradu, koje je veoma brzo preraslo svoje športske okvire. Od početka gajeći duh slavenstva nije zaboravljalo ni hrvatsku ideju. Nije se samo marljivo vježbalo nego su se mladi naraštaji odgajali u borbenom duhu protiv sviju koji su bili protiv Hrvatske.

Prvi starješina (predsjednik) „Hrvatskog sokola“ bio je odvjetnik dr. Levin Plemić. Upravu su činili ugledni građani Vinkovaca, intelektualci i obrtnici kao što su to odvjetnici dr. Levin Plemić i dr. Đuro Topalović, liječnik dr. Ilija Abjanić, ljekarnik Ljudevit Lorek, naš poznati književnik Joza Ivakić, profesor i povjesničar Stjepan Pavičić. No, bilo je i drugih. Među našim gimnastičarima najstarije generacije mora se naglasiti ime Krste Pfaffa koji je bio član prve gimnastičke hrvatske reprezentacije koja je nastupila 1911. godine na međunarodnom torinu u Torinu.

Vinkovčani su prepoznali značenje „Hrvatskog sokola“ jer je to bilo jedino športsko društvo koje se bavilo vježbanjem i odgojem mladeži. Zbog toga je Društvo imalo veliki broj  podupirajućih članova. Veliki broj gospodarstvenika i inteligencije u  upravi stvorio je od „Hrvatskog sokola“ ugledno Društvo pa je Hrvatska čitaonica napravila iznimku i dopustila da njegovi članovi dolaze u njezine prostorije bez ikakvih plaćanja. Njegovi su članovi opet u toj istoj Hrvatskoj čitaonici, igrali istaknutu ulogu.

Nastupima na svesokolskim sletovima, gostovanja po većim mjestima u Slavoniji i Srijemu, suradnja s HPiGD Relković, Hrvatskom čitaonicom, s Hrvatskom ženom te održavanje samostalnih priredbi „Hrvatski sokol“ je postao značajni čimbenik društvenog života Vinkovaca.

Stvaranje nove države, pod pritiskom javnosti, hrvatski su sokoli prihvatili ujedinjenje sa srpskim Sokolom (1920.), ali su odmah uvidjeli štetnost tog udruživanja pa su započeli borbu za razdvajanje.

Tek 1924. godine uspio se osamostaliti naš „Hrvatski sokol“. Od tada pa do kraja 1929., ova organizacija postaje bedem borbe protiv jugoslavenstva i uzdanica hrvatskog naroda. Nastavila se dobra i dinamična suradnja sa svim hrvatskim društvima. Obilježavanje značajnih povijesnih datuma vršilo se uz sudjelovanje sviju vinkovačkih kulturnih društava, a pojedine akcije jednoga društva nisu prolazile bez sudjelovanja drugih. Vježbalo se i nastupalo na svojim priredbama, odlazilo na gostovanja širom Slavonije i Srijema i sve do Subotice. Naročito su bile popularne sletske vježbe.

Naš je „Hrvatski sokol“ imao Fanfaru (limenu glazbu), koja je nastupala u gradu, išla na gostovanja, nastupala na čajankama i priredbama, gdje bi nastupali pojedini odjeli sa svojim kraćim vježbama, nastupali su kazališni dragovoljci (amateri). Bili su omiljeli i tzv. majalisi – izleti u prirodu. Unutar „Hrvatskog sokola“ radila je koturaška sekcija (biciklistička) i konjanički klub. Ni jedan nastup nije prolazio bez govora u kojima su se isticale nacionalne vrijednosti i značenje borbe za hrvatsku samostalnost.

Sokolski dan je bio 30. travnja, dan kad su bili pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan.

Jedan od značajnih uspjeha bilo je osnivanje sokolskih odjela po selima: Andrijaševci, Cerna, Đeletovci, Ilača, Ivankovo, Komletinci, Lipovac, Nijemci, Nuštar, Otok, Podgrađe, Privlaka, Retkovci i Slakovci.

Tijekom vremena, od 1925. godine, znatno su se umnožile sokolske organizacije pa je u Vinkovci su 1928. osnovana nova župa Hrvatska sokolska župa Hanuševa.

Naši sokoli nisu prihvaćali da su Hrvati samo jedno od tri jugoslavenska plemena i zbog toga su izazivali sumnju kod jugoslavenskih vlasti. Sukobi s ORJUN-om (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) bili su česti. Svi, koji nisu smjeli, a htjeli su biti članovi hrvatskih stranaka, učlanjivali su se u „Hrvatski sokol“ jer su time praktično izricali svoje opredjeljenje. Iz tih razloga neprestance je tinjala stalna opasnost zabrane sokolskog rada koja je na kraju i došla.

Od osnutka gimnastičari su vježbali u gombaonici OŠ I. G. Kovačića, na pozornici Hrvatskog doma i najzad u 1927. prešli su u svoju Sokolanu koju su sagradili uz svesrdnu podršku cijelih Vinkovaca. U njoj je bio osiguran prostor za gombaonicu-vježbaonicu, za fanfaru, biblioteku, prostorije za predavanja, sijela i nastupe. Sad se moglo još poletnije krenuti u rad.

Kralj Aleksandar je 5. prosinca 1929. donio zakon o osnivanju jedinstvenog Sokola Kraljevine Jugoslavije. Prema tom zakonu sve sokolske organizacije u roku od 3 tjedna ili će pristupiti novoj sokolskoj organizaciji ili će se ugasiti. Od svih 211 društava „Hrvatskog sokola“ s približno 40.000 članova diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine ni jedno se nije udružilo. Većinom se s «Lijepom našom» na usnama prkosno razišlo.

To su učinili i naši stari. Prodali su svoju Sokolanu kako je ne bi morali predati svojim dojučerašnjim neprijateljima. Društvo je, krajem 1929. godine, brojilo 620 članova. U usporedbi sa sadašnjim brojem Vinkovčana to bi bio ekvivalent od 2.700 članova. Nije nam poznato da i jedan vinkovački klub ima danas toliko članova.

Iz toga vremena istakli bi samo najznačajnijenaše članove: gradskog senatora dr. Josipa Fulanovića mjernika Ivana Hoge-a, odvjetnika dr. Viktora Urbihu, ing. Dragutina Baslera, tvorničara Ivicu Kumana, trgovca Franju Dučmelića, bankara Dušana Benka i Marka Lombarovića, suca Slavka Jankovića, učitelja Matiju Došena i Antuna Raškovića, službenika Vinka Čonkića, obrtnika Paju Horvata, Josipa Sičeka, Josipa Petričića i Ernesta Draganića.

Medu gimnastičarima isticali su se: Venanc Bednaržik, Aleksander Tropš, Marijan Novak, Stjepan Butković, Mirko Prskalo, Stjepan Lipković, Antun Sikinger, Mato Horvatović i Simon Rosenzweig. Od gimnastičarki isticale su se: Reza Abrić, Anica Kranjčić i Jelka Totman.

Ako je nestalo „Hrvatskog sokola“, nije nestalo gimnastičara. Jedan manji dio uključio se u Sokol Kraljevine Jugoslavije jer je ljubav prema gimnastici bila jača od svega. Iza 1945. vježbali su u DTO „Partizanu“ da bi se 1967. izdvojili i osnovali Gimnastičko društvo. U njem su revno vježbali sve do 1991. godine. Tu su se po uspjesima isticali Marko Simon i Željko Iveljić.

 U  slobodnoj Hrvatskoj

Nakon najžešćih srbočetničkih napada na istočnu Hrvatsku, u Vinkovcima se počelo razmišljati o obnavljanju „Hrvatskog sokola“, što je i učinjeno 1992. godine. Uski krug oko Slavonske naklade Privlačica, ili bolje rečeno oko Martina Grgurovca, te članovi Gimnastičkog društva, obnovili su „Hrvatski sokol“. Na zasadama hrvatskog sokolstva niknula je nova udruga koja ima za cilj njegovanje hrvatske misli, njene samosvojnosti, vodeći računa o društvenim probitcima, ali i potrebi mladih za svojim športskim razvitkom. Od te godine mladi gimnastičari postižu odlične rezultate na slavonsko-baranjskom i hrvatskom nivou.

Oslanjajući se na razumijevanje i patriotizam dobrih ljudi, naši su gimnastičari ustrajali, a mi ostali organizirali smo Bosutske večeri, izlete u prirodu, po Slavoniji i izvan nje, uvijek imajući na umu svoje rodoljubne misli. Tiskamo svoj Sokolski vjesnik, povremeno Spomenar i knjige u kojima se obrađuje povijest športa, ali i lokalna povijest, te posebno se vodi briga o isticanju vrijednosti djelovanja bana Josipa Šokčevića. Naša izdavačka djelatnost ciljano podržava istraživanja naših korijena.

U 2002. godini organizirali smo prijenos posmrtnih ostataka našeg bana Josipa Šokčevića, uredili smo i temeljito obnovili kapelu sv. Marije Magdalene na groblju, gdje sada leži naš ban. Sve uz svesrdnu potporu Gradskog poglavarstva, Županije vukovarsko-srijemske, mnogobrojnih vinkovačkih tvrtki i rukovodećih te inih ljudi.

U prigodi prijenosa bana Šokčevića 2002. godine osnovana je Sokolska garda koja je slijedi tradicije hrvatskoga konjaničkog sokolstva i koja nastupa u svečanim prigodama. U zadnje vrijeme zastupa grad Vinkovce i Vukovarsko-srijemsku županiju diljem Hrvatske.

Moramo naglasiti da naši gimnastičari koji rade u neoptimalnim uvjetima i dalje vježbaju. Njihov mladi naraštaj stasa, prerasta C kategoriju. Povećava se broj mladih vježbača, ali je širenje broja vježbača ograničeno materijalnim ne-uvjetima. Prijeko je potreban vlastiti krov nad glavom. Nadajmo se da ćemo u ovom drugom stoljeću uspjeti našim gimnastičarima osigurati sportsku dvoranu.

Osim problema prostora koji je prijeko potreban našem Gimnastičkom klubu, naš drugi veliki je cilj da se podigne spomenik našem banu Josipu Šokčeviću. Oformili smo Organizacijski odbor i nadamo se, da ćemo u tome i uspjeti.

Imamo svoj Sokolski dom na izletištu Sopot u kojem se odvija dinamičan društveno-kulturan život kroz Susrete ugode ili susrete s poznatim osobama. Tu se održavaju i druge priredbe.

Organiziramo sokolske balove i time nastojimo ojačati tradicije građanstva, koje je ovaj grad s 8.000 godina postojanja imao.

Sokolska garda polako, ali sigurno, jača i nadamo se da će uskoro postati naš sinonim, a Gradu i Županiji biti na čast i diku.

Slijedeći staru krilaticu hrvatskog sokolstva: U desnici snaga, u srcu odvažnost, u misli domovina nadamo se da ćemo istrajavati u rješavanju svih poteškoća u radu, da ćemo širiti krug naših prijatelja i darovatelja, da ćemo razvijati na tradicijama hrvatskog sokolstva svoju djelatnost.